četvrtak, siječanj 26, 2012
oči mi još nisu vidjele boga da ga upitam može li se voljeti jače i da mu kažem da od te ljubavi odrasti ne mogu ako i odrastem tek onda ću postati dijete što budno sanja u snu bez sna oči mi još nisu vidjele slobodu što raste između čempresa i osame između mladog žita i toplih šuma upitat ću ga još zašto dunja vjeruje samo jutru i zašto se galeb samo zaljubljuje u letu a kada budem opet odlazio ne stavljaj mi na pleća teret svojih briga i ne pitaj me zašto kamen nikada ne pada u grijeh i zašto je srce od kamena uvijek nerođeno i samo a moji prsti živo u grijehu žive u svakoj jeseni i u svakom proljeću u svakoj žeđi i u svakoj plavookoj iskri
ponedjeljak, siječanj 23, 2012
sinoć sam te dugo gledao kako se igraš igračkom dragom dok su tekli noćni sati onda si zaspala osmijehnuta lica i u snu nisi mogla pogoditi tko ti je iz ruku uzeo igračku dragu lice ti se sporo smirivalo i vidio sam kako ti preko kapaka lete najčudniji snovi od kojih kao da ti se među bedrima rađalo sunce i noć vedra i dok se u tebi tako sunce rađalo stihove sam ti počeo čitati nove i stao sam iznad tebe igračku sam ti opet stavio u ruke i čula si kako kuca srce moje ali nisi znala tko li je to ja ili netko drugi umjesto sunca krenuo među tvoja bedra
petak, siječanj 20, 2012
danas su moji prsti susreli tvoje i pupali usred zimskog mraka i tako sam dugo ostao u tvom tijelu slušajući zvona katedrale ljubavnice moja zašto je tužna tvoja ljepota i dok je tako klizila hladna kiša ti si šaputala svojim golim grudima: budite mirne moje grudi zar ne čujete jeku rasutog snijega dolazi umoran putnik čekat ćemo ga skupa ja ću mu dati posljednju kap ljubavi a vi mu dajte svoje srce ako nakon toga od radosti umre znam da će mrtav očima plavim zapitati i pitanje će mu to u glasu zauvijek ostati hoćeš li biti samo moja
srijeda, siječanj 18, 2012
moja jedra ženo u tebi ću prespavati ovu noć u tvoj vreli bezdan ću pasti raširi svoje grudi moja jedra ženo likuje zemlja pod nama igraju se kamen i drveće sunce gori nad nebom i naš slatki znoj gori i pjeva na našim usnama moja jedra ženo idem kroz bogate njive izbezumljeni vrisak me prati gase se polako kuće a ti razgrni žar sa starog ognjišta i ulij svoju ljepotu među bujne trave padamo umorni moja jedra ženo previše sunca smo popili u sjaju pustoš se spušta nad svijet polako kuda je otišlo to zaljubljeno vrijeme u vatru u vatru neviđenu i tako dok mi oduzimaš riječ ostajem sam i nepokretan nikoga ne zovem bijeli se crni prozor samo ja ostajem soba je puna karanfila i ležim miran i ležim mrtav od ljubavi
utorak, siječanj 17, 2012
bijeli se kamen olozio gledajući gozbu sunca i rose i dno jezera punog kiše nikada dovoljno plodova nikada dovoljno tišine u tišini zašto je nebo večeras tako nisko a voda se propela do vrha moga čela dok zrele jabuke stavljaš mi na dlanove i tiho jecaš u mojim igrama stižemo na ušće rijeke čuje se ukamenjena pjesma pjevaju ognjište i vino vrijeme je ljubavi hoćeš li voljeti mene hoćeš li da nas smrt ljubeći probudi hoćeš li uzeti moj dar koji samo u tebi raste neprimjetno